Odlazak lica sa naslovnih strana...

Neki nasi delfini su se oprostili od igranja za reprezentaciju, ali ih nikako ne mozemo zaboraviti! Evo nesto o njima!

VLADIMIR VUJASINOVIĆ - VUJAS
Zvali su ga Džordan u bazenu. Mogao je sve, nije bio samo golman. Ali da je zatrebalo... Još 1990. je debitovao ya reprezentaciju u Kotoru. Tada su ga već proglasili igračem 21. vijeka.
Bio je bez greške, genomenalan organizator igre, strijelac, neprikosnoveni igrački autoritet za rivale i sudije. Da je htio imao bi popularnost braće Grbić, Bodiroge, Divca... Susrete sa "sedmom silom" shvatao je kao radni zadatak bez ikada izražene želje da bude medijski eksponiran.
Teško je podnosio poraze, pobjede je nosio u sebi. Nije se libio da u neuspjehu traži motiv za trijumfe. U Budimpešti na EP 2001. je briljirao, zaludio Mađare, odbranom, asistencijama, golovima. U Fukuoki nam je donio plasman u finale SP parabolom nekoliko sekundi prije kraja koja je zaledila gorostasnog ruskog golmana Smirnova.
U Kranju tvorac preokreta u čuvenom finalu sa Hrvatima. Proveo je besane noći poslije izgubljenog olimpijskog finala u Atini.
Nikada meč sa Mađarima nije odgledao. Iz tog poraza su se rodile pobjede. U Montrealu, na SP, uoči meča za zlato sa istim protivnikom, šetao je noću po hotelskim hodnicima, sa selektorom Porobićem analizirao mađarsku igru. Na predstavljanju poruka igračima da ne bi vačjačo da se himna rivala čuje tog dana dva puta. Godinu kasnije riješio je duel sa, naravno, opet Mađarima u finalu EP u Beogadu.
To su neki biseri iz Vladine karijere, igrača kojeg su u raznim anketama birali za najboljeg na svijetu. Nije ispunio veliku želju da se oprosti olimpijskim zlatom. Ali je poučen događanjima rekao: "Nije igra najvažnija. Shvatio sam iz Ikodinovićevog primjera da ima i bitnijih stvari u životu."
U 35. godini je stavio tačku poslije 341 utakmice i 391 pogotka.
IGRAČINA

DEJAN SAVIĆ - DEKI

U 14. godini su mu proricali veliku karijeru. Stručnjake nije prevario. Dejan Savić je bio pripremljen već za olimpijski tim sa 17 godina 1992. a od 1996. bi na prste mogle da se izbroje utakmice koje je propustio u repreyentaciji. Za njega je to bila svetinja, znao je da igra bolestan, teško povrijeđen. Doktor Milan Marković je znao da kaže ako Savića nešto boli onda je to zaista bol.
Krenuo je kao vrhunski strijelac, da bi zatim se potpuno okrenuo ekipi, obavljajući težak, nezahvalan posao kroćenja protivničkih centara. Njegove "nježne" zagrljaje su zapamtili ne naigravši: Perez, Hinić, Smodlaka, Čomakidze, Afrodakis, Molnar...
Van bazena dobroćudna ljudina, u igri se davao 100%. Blistao je u Budimpešti, riješio težak duel sa Slovacima u četvrtfinalu. U Kranju je odradio ogroman posao, igrajući hladan kao špricer, pred razuvrelim hrvatskim navijačima. Osvojio je bukvalno sve medalje, lijepo spakovane kod oca Žarka najvatrenijeg navijača.
Nikada se nije borio niti lobirao za neki svoj stav. Njegova riječ je imala težinu, šala vrijednost buđenja ekipe. Za mnoge pravi vođa fenomenalne generacije. Dugo sebi nije mogao da oprosti ispad u Barseloni na SP kada je drugove, prigovarajući sudijama, ostavio bez pomoći u meču za bronzu. Najavio je oproštaj u Pekingu. Nije mu se kao ni drugima ispunila želja da osvoji zlato.
"Šta da kažem, 16 godina. "Žurnal" me je najavio, dočekao, pratio i ispratio. Šta tu još imam da pričam. Ima vremena."
Rekorder po broju odigranih utakmica, 444, broj golova impozantan 405.
LJUDINA

DANILO IKODINOVIĆ - DAČA

Specifičan u svakom pogledu. Smatrali su ga talentom ali je malo bilo onih koji su mogli da očekuju da će Danilo Ikodinović imati takvu karijeru. Nikola Stamenić ga je vagao i onda mu dao šansu koju Dača nije propustio da iskoristi.
Poslije igranja u "B" reprezentaciji u Rumuniji Stamenić ga je prebacio u elitniji dio i tu je ostao do kraja, do saobraćajne nesreće 28. juna 2008. koja mu je prekinula karijeru. Dača je najavljivao ljeto kao oproštajno, ali sigurno ne na ovakav način. Želio je olimpijsko zlato.
Bez dlake na jeziku. Što na um to na drum. U Sevilji je najavio da je igrač odluke. U Pertu je ušao u istoriju golom pet sekundi prije kraja za eliminaciju Hrvata i naš plasman u polufinale. Definitivno ga je proslavio nezaboravan meč sa Mađarima u finalu SP 2005. Pred odlazak u Montreal je jasno poručio : "Ako ne osvojimo sada zlato bićemo nedorečena generacija."
Postigao je četiti gola, bez promašaja. Utakmica koja se igra jednom i nikad više.
U Đenovi u Svjetskoj ligi je odigrao 304. utakmicu za selekciju. Jedan pogodak mu je nedostajao da bude jubilarni 300. Saobraćajna nesreća je prekinula veliku karijeru. Predstoji mu borba za oporavak ruke koju su mnogi odavno bili otpisali. Dača ne bi bio Dača, kada, uz neizbježan osmjeh kojim je osvajao sve, ne bi nedavno rekao: "Boriću se, imam podršku sa svih strana. Strpljiv sam. Znam kako je sve moglo da bude, zato sam sada zadovoljan. Idemo dalje, vaterpolo je moj život. Nadam se najboljem."
Nadaju se tome svi njegovi prijatelji, iz zemlje i inostranstva koji nisu krili brigu za njegovo zdravlje. Bio je tema broj jedan u Malagi i bilo je lijepo i ponosno slušati uzdahe olakšanja kod velikih protivnika kada bi čuli da sve ide na bolje.
BORAC

ALEKSANDAR ŠAPIĆ - ACA

Njegovo geslo, vjerovatno ne samo u bazenu je glasilo: "Hoću uvijek da budem najbolji, da moj tim bude prvi."
Aci Šapiću su se želje često ispunjavale. Veliki dio karijere obilježili su mu golovi. Sijaset puta najbolji strijelac na najvećim takmičenjima. Još 19 pogodaka i slavio bi hiljadarku, prvu i teško ponovljivu u reprezentaciji. Da nije bilo sukoba sa Stamenićem koji ga je 1998. "ispratio" iz nacionalnog tima vjerovatno bi i ta brojka bila dostignuta.
Znao je da plane, da bude isključen, sve to kao rezultat temperamenta koji je vremenom uspjevao da obuzda. U Kranju je sa četiti gola u finalu odredio srebrenu sudbinu Hrvatima. Igrao je tada maestralno. Imao je i peh. Često kao najbolji strijelac je ostajao bez titule najboljeg igrača. U Montrealu je sve to objedinio - i golgeter i igrač. I to je prava definicija Aleksandra Šapića.
U Beogradu na EP je 33 puta pogađao protivničku mrežu. Činilo se da gol može da postigne kad hoće. Njegovi dueli sa Grgelji Kišom su bili prava poslastica i vrlo ćesto s obojica ranije napuštali bazen. Svjestan da je odbrana rivala orijentisana na njegov šut, znao je da se ističe asistencijama poslije kojih je najlakše bilo ubaciti loptu u mrežu. Od golgetera je postao igrač koji može u vodi sve. Na Svjetskom kupu u Berlinu bio je pravi vođa ekipe kojoj su nedostajali Vujas, Dača i Denis. U finalu je tri puta savladao staru žrtvu mađarskog golmana Sečija i tada jedini put nije skrivao oduševljenje zbog velike pobjede.
Realno, nije planirao da se povuče poslije Pekinga. Najviše, nezadovoljan događanjima u organizaciji, manje sukom sa Denisom Šefikom i sve što je pratilo vaterpolo ljeto 2008. učinili su da poslije svojih analiza, kaže reprezentaciji zbogom. Sa 385 utamica i fantastičnim učinkom - 981 pogotkom.
UNIVERZALAC

DENIS ŠEFIK - ŠELE

Kada je jednom uzeo kapicu broj jedan nije bilo šanse da mu je neko skine. Tako je bilo sve do Pekinga kada je zbog loše forme selektor Udovičić odlučio da ga odmori i šansu pruži Soru.
Do tada se znalo da svaki sastav Srbije počinje njegovim imenom. Manojlović mu je prućio priliku. Prvo u Budimpešti kao trećem, a zatim dvije godine kasnije u Kranju kao prvom golmanu. Šele mu se odužio. U finalu sa Hrvatskom je odbranio zicer Hiniću nekoliko sekundi prije kraja pri neriješenom rezultatu. U Barseloni na SP iste godine u polufinalu sa Italijom je branio sa slomljenim prstom. U Atini 2004. najbolji golman.
Mnogo je prostora za nezaboravne odbrane u završnim duelima na SP u Montrealu, EP u Beogradu. Mađari su u Kanadi vodili 2:1 kada je Šele odbranio peterac Kišu i preokrenuo utakmicu. U Beogradu je spustio roletne kada je ekipa ostala bez većeg broja igrača zbog 3 lične.
Uvijek su najbolji % bili pored njegovog imena.
"Kada izađe iz vode sa onolikim rukama. Gdje tu lopta da prođe?" - plastično je objašnjavao Nikla Janović položaj napadača pred Šeletom.
Zamjerali su mu da ne voli da trenira. Koliko god da je to bilo tačno bilo je još tačnije da je godinama bio najbolji golman svijeta.
U Pekingu nije izdržao. Pukao mu je film, sukobio se sa Šapicem a zbog odnosa sa selektorom riješio da stavi katanac na reprezentativnu karijeru.
Ostaće zapamćenih 208 utakmica od kojih su neke antalogijske.
GOLMANČINA

ALEKSANDAR ĆIRIĆ - ĆIRA

Postavio je standarde igre u odbrani. Njegov iskok iz vode postao je noćna mora za plejmejkere protivničkog napada. Uz urođenu brzinu i smislom za organizaciju igre Aleksandar Ćirić je postao još 1997. nezamjenjivi šraf šampionskih sastava.
Nikola Stamenić ga je pred EP u Sevilji najavio kao igrača koji će da bude u najboljoj formi. Tako je i bilo. I igrač i strijelac. Na, kasnije se ispostavilo oproštajnom reprezentativnom, takmičenju u Pekingu Ćira je ponovio igru iz Sevilje. Blistao je protiv Španaca, imao nezaboravne minijature sa Crnogorcima.
Uvijek podređen ekipi, nikada nije dozvolio da i jedna mrlja bude u njegovoj karijeri. Na EP u Kranju 2003. je bio jedan od onih koji su doprinjeli preokretu protiv Hrvata. Koliko je mislio vidjelo se u finišu kada je "prodao" Šimecu stari štos dodaj mi. Duda ga je poslušao, uhvatio se za glavu, lopta ostala u našem posjedu dovoljno da se sačuva vođstvo za zlato. Za "nagradu" je dobio kamen u koljeno. Usljedila je operacija poslije koje je u ekspresnom roku ponovo bio u reprezentativnom sastavu na SP u Barseloni.
Te 2003. je bio najtrofejniji sportista SCG. Preskočio je zbog bolesti samo 2005. Vratio se na velika vrata naredne sezone osvajajući sva tri zlata. Ispunio je želju da pred Beograđanima bude na pobjedničkom postolju.
Ćira je 2001. osvojio gotovo sve lopte za napad. Ali nerviralo ga je kada bi mu brzinu novinari stavljali kao glavnu karakteristiku. Velika greška. Ćira je bio igrač koji, kako su stručnjaci znali da kažu ima glavu. Nalazio je najbolja rješenja, vidio prije ostalih.
Povukao se u najboljoj igračkoj godini zajedno sa Šapićem. Zvezdina djeca su zvjezdane trenutke doživjeli u Bečeju ali i u nezaboravnih 11 reprezentativnih godina. Nakupio je 346 kapica i 201 gol.
BISER