Milorad Cavic je najbolji srpski plivac svih vremena!
Vise informacija o njemu mozete pronaci na njegovom sajtu
http://www.miloradcavic.com/ Ovo je nesto iz dijela o Cavketovoj biografiji!
Ime: Milorad Čavić
Nadimak: Mike, Čavke
Rodjendan: 31.5.1984
Visina: 6’6” (198cm)
Tezina: 215 lbs (97kg)
Obrazovanje: University of California at Berkeley 2007 - Politicka Ekonomija
Interesovanja: Dokumentarni filmovi, filmovi, nocni zivot, sport, zivotinje, putovanja, podvodni ribolov…
Sta Me Opusta: Volim da provodim vreme sa porodicom i prijateljima, tada sam najopusteniji.
Filmovi: Gladiator, Without Limits, Cool Runnings, Lepa Sela Lepo Gore, Profesionalac.
Muzika: House/Techno, Rock, i naravno Domaca muzika.
Idol: Steve Prefontaine
Omiljeni Sportovi: Odbojka, vaterpolo, kosarka, fudbal.
Omiljen Citat: “A race is a work of art that people can look at and be affected in as many ways as they’re capable of understanding.” – Steve Prefontaine
Najbolja Vremena (Do Kraja Decembra 2008. God):
• Veliki Bazen (50m):
50 Delfin: 23.11
100 Delfin: 50.59
100 Slobodno: 48.15
• Mali Bazen (25m):
100 Delfin: 49.18
50 Slobodno: 21.49
50 Delfin: 22.36
Najveci Uspesi• Ucesnik Olimpijskih igara tri puta,
• Srebrna medalja na Olimpijskim igrama – 100m Delfin (2008)
• Svetski Rekord – 100m Delfin u malim bazenima (2003),
o Rekord i dalje stoji kao Evropski rekord,
• Evropski rekord na 50m i 100m delfin u velikim bazenima
• Tri puta finalista na Svetskim Prvenstvima ,
• Pet puta Seniorski Evropski Sampion,
• Dva puta Juniorski Evropski Sampion,
• Najbolji Plivac Srednjoskolskog Takmicenja Amerike 2002. Godine
Vise o meni: Plivanje je za mene oduvek bilo od izuzetnog znacaja u zivotu i formiralo me je kao coveka u svakom mogucem smislu. Od kada sam poceo njime da se bavim, plivanje mi je otvorilo svet kreativnosti i upoznalo me sa takmicarskim duhom. Sam cin igranja u vodi, bilo da se radilo o prskanju, skokovima u vodu ili plivanju, predstavljao je novi izazov za bolja dostignuca. Lepota celog tog iskustva je sto sam uzivao u svakom njegovom trenutku i zaista voleo sta sam radio. Za mene je sve to imalo smisla, bilo je istrazivackog duha i sa ciljem da postam brzi i okretniji. Moje razumevanje sporta i osecaj koji imam za vodu su mi davali snagu potrebnu za dalje, vece korake u zivotu, za stvari kojih u to vreme nisam bio svestan. Shvatio sam da je plivacko okruzenje za mene raj, i u dubini duse sam osetio da ce voda otkritini moju najvecu zivotnu strast…trkanje.
Vecim delom svoje sportske karijere doziveo sam srecu da se sav napor mog treniranja isplatio u vidu najboljih rezultata i uspeha. U srednjoj skoli svakodnevno sam sanjario o toj savrsenoj trci. Ponekad su snovi bili tako ubedljivi da sam mogao da osetim adrenalin kako prolazi kroz mene od uzbudjenja.
Sa druge strane, ta strast nije bila prisutna tokom cele moje karijere. Mogao bih tacno da izdvojim trenutak koji je promenio moj zivot i stav prema plivanju. U decembru 2003. godine, neocekivano sam oborio svetski record na 100m delfin u malim bazenima, na evropskom prventsvu u Dablinu. Moj san se konacno ostvario – slike simulacija trka koje sam imao po hiljadu puta u glavi su se najzad ostvarile. Bio sam na vrhu sveta. Kada sam se vratio iz Irske, ostavio sam svoje snove za sobom … moj zivotni cilj da oborim svetski record i da pomerim granice onoga sto je ljudski moguce je bio ostvaren. Sta je trebalo sledece da uradim? Odgovor se cinio crno belim – od mene se ocekivalo da postavim novi cilj i da se okrenem buducnosti. Medjutim, u meni je vatra utihnula. Osetio sam se praznim 8 meseci pre mog nastupa na olimpijadi 2004. I to je bio pocetak dvogodisnjeg mracnog doba moje karijere.
Sledilo je porazavajuce iskustvo na olimpijadi 2004. Godine. Lako sam prosao kvalifikacije na 100m delfin. U polufinalnoj trci, posle 50 metara voda mi je usla u kupaci kostim zbog defekta na opremi. To je oznacilo kraj moje druge olimpijade. Cele sledece godine sam patio od jakih bolova u donjem delu ledja, zbog kojih nisam mogao intenzivno da treniram vise od dve nedelje za redom. Bol je bio tako nepodnosljiv da sam morao da napravim pauzu od par dana svake druge nedelje. U 2005. godini nisam napravio nikakav znacajniji uspeh, i bolovi su bili prisutni do kraja moje plivacke karijere za Berkli sredinom 2006. Godine.
Nezvanicno sam prekinuo sa plivanjem posle NCAA sampionata u martu 2006. godine i nisam planirao da mu se vratim. Bio sam umoran od preteranih bolova i napornih treninga koji nisu davali nikakvih rezultata. Tokom naredna cetiri meseca, skoncentrisao sam se na skolovanje i uzivao sam u ostalim stvarima za koje ranije nisam imao vremena. U to vreme, iznajmio sam stan sa prijateljem sa plivanja. Iako nisam trenirao, kroz njega sam ponovo osetio sve cari plivanja. Uz ovakva secanja sam iskusio veliku krizu identiteta, jer sam shvatio da nisam srecan i da nisam vise isti covek. Najzad, posle cetiri meseca, nisam mogao vise da izdrzim – vratio sam se u bazen! Od avgusta do decembra 2006. Trenirao sam intenzivinije nego ikada ranije, I uspeo sam da osvojim dve evropske titule u Helsinkiju tog meseca. Vratio sam se! Nakon skoro mesec dana pauze zbog obaveza na univerzitetu i pri trazenju sponzora, pocele su dvomesecne finalne pripreme za Svetsko prvenstvo u Melburnu ge sam ostvario trece najbrze vreme u svetu te godine. Od tog trenutka sam bio ubedjen da sa solidnijim treniranjem i novom strascu za sport imam sansu da osvojim medalju na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Godine.
Neposredno posle diplomiranja na Berkliju, Juna 2007. Godine, prikljucio sam se timu mog trenera Mike Bottom na Floridi gde sam ozbiljno trenirao cetrnaest meseci do Olimpijskih igara u Pekingu. To cu pamtiti kao jedan od najtezih perioda u mom zivotu, u psihickom i fizickom smislu. U tom period sam ziveo kao robot, programiran da radi samo jednu stvar – da trenira! Svakog drugog dana smo trenirali dva puta dnevno tri i po sata, ostalih dana u nedelji treninzi su nam trajali oko tri i po sata. Kada nisam bio na treningu samo sam jeo i spavao, jer za druge stvari nisam imao energije, a ni vremena. Vodjen Olimpijskim snom u tom periodu nista mi drugo nije bilo bitno kao plivanje. Moj socijalni zivot je bio sveden na minimum. Bio sam udaljen od mojih najdrazih osoba, fokusiran samo na plivanje, malo toga mi je moglo privuci paznju. Drugovi iz ekipe su u tim trenutcima bili jedini koji su mogli da razumeju kako se osecam, jer su se i sami nalazili u istoj situaciji. Medjusobno smo dizali moral i bodrili jedni druge. U tom periodu emocijonalne krize, moja osecanja su pocela da gube toplinu i radost koju su nekada imao, postao sam “hladan”, moje raspolozenje se menjalo iz minute u minutu. Preveliki stres, koji je bio prouzrokovan svakodnevnim umorom i nesanicom koja me je pratila u tom period, me je navodio da odustanem od svega, od mog sna! Cilj je bio visoko postavljen – Olimpijska Medalja! Nasao sam snagu u mom srcu i nastavio dalje, kroz ovaj tezak period, da se borim i penjem stepenicu po stepenicu ka cilju.
Dalju pricu znate, sta se desilo na Olimpijskim igrama ostaje iza mene, jedino cega cu se secati je ono najbitnije - Srebrna medalja na Olimpijskim igrama u Pekingu, u najzanimljivijoj i najuzbudljivoj trci ovog takmicenja! To za mene nije bio poraz, vec velika pobeda!
Neposredno posle Olimpijskih igara sam otisao na duzi odmor koji mi je bio preko potreban da odmorim telo i “ohladim” glavu. Sada vidim da je to bila odlicna odluka, jer mi se ponovo javila zelja za takmicenjem i novi cilj.
Tako se moje putovanje nastavlja ka novom, visem cilju, da postanem sampion i rekorder na Svetskom Sampionatu 2009. Godine u Rimu. Vidimo se u Italiji…